Pisanje kao lijek

Bezvoljnost može otvoriti put slobodi. To jest - volja za ničim posebno, volja za svim. Volja bez cilja. Volja po sebi. Bezvolja. Pomaže da se opustim od zgrčenog sebeljublja. Ona doduše primjećuje da patnja jest. Ali nije to moja patnja. Ta nelagoda od koje godinama bježim i voljno se priklanjam ugodi samo je pojava koju motrim. Pa i voljenje...

Čuo sam da je nekoć u Bosni u jednom mjestašcu jedan čovjek imao kozu koja se zvala Curka. I palo mu napamet da osnuje njezinu - Curkinu stranku. E ja bih takvu stranku možda osnovao, pomislim jutros, ali mi onda navre sjećanje. Imao sam jednom tri koze. I mislio - lijepo ću ih ljeti voditi na pašu, one će...

Što ja zapravo radim, zbunjen čujem upit jedne osobe koja ima doći na susret sutra. Jer ja ne znam kada-ako dođe ona, ako premosti ovu potrebu za izvjesnim i upusti se u neizvjesnost susreta kako će izgledati tih sat vremena koja mogu biti puno više od pukog čavrljanja, puno više od stručnog čavrljanja, od dijagnostickog ćaskanja. Može to biti...

Dok gledam ove kornjače kao da sam jedna od njih, mislim si. No koja? Prva ili posljednja ili srednja? Ali kornjače ne znaju brojati. Dakle, ako sam kornjača briga me! Ja sam od danas samo jedna kornjača na dopustu. No kako kornjača može biti na dopustu kad nema radno vrijeme? A vjerojatno i nema pojam o vremenu. Ova igra nema...

U jednom djeliću sekunde dogodi se prijelaz iz nečega otprije u nešto novo. Noćas se slavio taj prijelaz. Vatrica je pucketanjem slavila tišinu, slušajući tu muziku zadrijemao sam. I probudih se, a u peći još ostalo žara. Pomislih - vestalka sam doma svog u kojem slavim motrenje toga što jest. Obnavljam oganj, to nešto čudesno u samome bivanju....

Kad sam kao dječak pisao pjesme pazio sam da se stihovi rimuju. U šestom mi je razredu jedna izašla u školskim novinama. Jedne veljače - pjesma o mačku. A u ožujku je pao duboki snijeg. Mačak je nestao, a ja prestao pisati neko vrijeme. Pišući sonete pri kraju studija istraživao sam zakutke svoje duše, bio sam u staroj bakinoj kućici...

Dunav je jučer nabujao. Dok je komad drveta odlomljen od stabla, nošen moćnom strujom, plovio pokraj obale jedna školjka ušuškana u ležaju od lišća privukla je Leu. Iz njezine tišine potekle su riječi:

Još jedno jutro s Mirjanom, čitanje njezino uz čašicu razgovora. Kakogod se osjećali lijepo je dijeliti misli i stihove. Dogovor je da ću ovaj zapis i njezinu pjesmu objaviti. Kultura snova naziv je udruge u kojoj se posljednjih godina Mirjana druži sa drugim sanjarima. Oplemenjuju tako živote jedni drugima pa i slučajnim poput mene suputnicima....

Moje tijelo je vremeplov, poput riječkih ulica. Nešto povezuje ove ulice i mene. Pogled neki što bdije nad nama. Hoću li sresti nekog, biti prepoznat? Četrdesetak godina života sažima se u ovu šetnju Korzom, u ovaj pogled ka obzorju, pregršt sjećanja, smiraj.
Lijepo je živjeti, onako usput.