Pisanje kao lijek

Ovaj program je jako koristan za tebe ako imaš potrebu biti saslušan/a, podržan/a i ako si otvoren/a razgovarati o svojim sljedećim važnim životnim pitanjima:

Patuljak stanuje u kući od zlata, ali kada iz nje izađe voli presretati ljude i prositi. Oduvijek je tako. Zapravo on bi mogao darivati njih, ali se pretvara da on treba pomoć. Zato, pretvarajući se da šepa na jednu nogu i frfljajući dok prosi on radi ono za što se osjeća pozvan. Prošenje je njegova misija. Rano ostavljen od roditelja...

Mirovanje je gospodar pokreta! Ova drevna misao tiče se iskustva razgovora i svodi na pomno osluškivanje sugovornika i samoga sebe. Možda I reći ponešto, ali prije svega čekati da se desi susret, uvid, povezanost, mudrost.

Usklađivanje oslobađa prostor za čuda. Ali ne usklađivanje zbog straha od kazne i odbacivanja ispunjavanjem očekivanja nadređenih po bilo kojoj osnovi. Usklađivanje je to kroz ono što bih nazvao ljubavna mudrost. Dovoljno je dvoje za to. Premda volim samoću, ponekad se desi susret koji smatram sudbinskim. Tada srce kaže: prepusti se, oslobodi svu...

Možemo li opisati ju? Niti anđeoskim jezicima Pavle kaže. Može otpuhati djeliće ega i kao sjemenke maslačka rasuti ih posvuda. Poput velikog praska. Širenje pahuljastih čestica maslačka, širenje atoma, planeta i zvijezda, Širenje, širenje širenje… Do u beskraj. I tu negdje kao dijelići svega, njih dvoje, ona i on, rasplinjuju se, čestice im se...

Ponekad dođe mi da otplovim na svom jastuku u daleko snovito morsko blještavilo blisko mi ozračje što treperi još od praoceana. Moje se biće ponekad pretače u valove i struje, vjetrove i ushite. Moja su sutra i jutra, udisaji i izdisaji i sve što mi se učini mojim ujedno i tvoje i svačije pretočena u Veliko Jedno i zato jutros...

Neočekivano lijepo razdoblje. Iz vode izviru, izvijaju se, na vjetru lelujaju. Nebo im mazi vrhove. Muljevito dno nježno im miluje korijenje. Lako je živjeti, uranjati u ovo riblje obitavalište. Osjećam ih. Volio bih da ovo valovito nestajanje, nikada ne prestane. Ova šašavost

Zavidim Abrahamu, znao je da mu je otići. Imao je svoje žene, inoče, nećaka, sluge, deve, ovce... I najvažnije - svi su mogli hodati tisuće kilometara. Obećana ih je zemlja čekala. A ja, ako čujem glas, kamo ću s ovolikim knjigama, nemaju noge, lijepo sam ih složio i ne da mi se ponovno. Neke sam pročitao, neke nisam. Neke...

Medo jednostavno nije svadljiv. Niti kada ima buhe. I to mi ponekad smeta. Eto sada leži pod bagremom, a ja bih se svađao. On me krajičkom oka pogleda, pa preusmjeri pogled u daljinu. Medo imaj milosti, hajmo se posvađati kao ljudi! Da sam znao da ćeš biti ovako indolentan čekao bi svoju porciju do večeri.

Zamišljam da sam vrabac jutros. Nekako me to smiruje. Jer, slutim da bih mogao zalutati u bajku o Ivici i Marici, one mrvice što su ih ostavljali lutajući šumom bile bi dovoljne za hranu čitavu vječnost. Ali kako bi se onda Ivica i Marica vratili? Kako bi pronašli svoj dom? I eto izlazim iz bajke. Ne želim toj dječici pozobati...

Ponekad fali riječ. Fali slika. Prazno je. Teško. Nekako nepoznato. Mnogima neprihvatljivo. Baš fali nešto. Zato šutim i negodujem u sebi. I puštam nek bude što bude. I kažem - dobro jutro depresijo moja! Može li kavica? Ona šuti. Ja ipak kuham kavu za oboje. Ostajem s njom u tom nekom međustanju. Prihvaćanje je ponekad jedini lijek. Jedno obično...