Veliki simbol
2023-07-08
Postoji Veliki Simbol. Zovemo ga različitim imenima. Bez njega lutamo. On je vjeran sebi. I vjeran je nama. Ali mi nismo vjerni kada bismo Ga pretvorili u znak koji svima znači isto poput strelice na prometnici što kaže idi pravo, sada lijevo. No postoji višeznačje. Postoje slojevi, lutanja, spirale. Neki su tako kružili četrdeset godina. Da li još uvijek kružimo? Ove naše rasprave, usiljena stremljenja, podilaženja uplašenoj masi. Hvatanje u klopku, u sigurnost zatvora.
Nije lako biti osoba. Jer biti znači postajati. A mi bi bili vrtne gredice, ponekad. I da se zna koje bilje raste u nama. I da nas netko pljevi, okopava, njeguje. Da ne moramo misliti. Da spavamo tvrdo bez snova. Da nam se sve kaže u središnjem dnevniku. Da se utopimo u općem.
Od Velikog simbola ne možemo. Kao što niti biljka ne može od svog korijena. Niti jedan njezin dio ne može bez žila što borave u tami. Veliki simbol raste kada mu mi puštamo da raste kroz nas. A opet ne možemo biti samo pasivni. Pasivno je lišće kad padne sa grane. Požutjelo. Ali dok je na grani, zeleno, upija sunce. To nešto stvaralačko u sićušnim zrncima klorofila. Život.
Sjetih se scene iz filma o monasima na Tibetu koji od raznobojnog pijeska pažljivo oblikuju veliki krug, plesa derviša, liturgijske pretvorbe, svjetlucanja krijesnica, zaljubljenosti, utapanja u osjećaju voljenja i voljenosti. To nestajanje. Spremnost na sve. Trčanje po kiši. Sreća prvog poljupca. Glosolalija u morskoj uvali. Paljenje prskalice. Orgazam.
Slike pristižu u svijest, u prste. Osjećam ga. On je tu. Velik je, ali i dovoljno prilagodljiv da se slijeva u slova. Dobar je On. Praocean. Prvi Dnk. Prvi otkucaj srca. Prvi plač. Prva zraka Sunca. Sve prvo. Jedan. Jedna. Pa dvoje. I tako dalje. Put.