Umjesto cvijeća

Možda se malo sramim jer ne idem često na groblje. Idem kad se inače ide, običajno, usklađujući se s ljudima iz okruženja. Nikada mi nije sjela ta navika da se na groblje treba ići, urediti ga. Radim to preko volje i sram me je. Sram me je jer me, ustvari, nije sram. Neki buntovni sram je to, u sebi podijeljen. Moja se mama, ako me odnekud gleda ljuti na mene. Znam mama, oprosti! Kažem joj. Meni to nije jasno. Meni se to čini nebitno. Da li ću živjeti u nečijem sjećanju kad umrem? Možda. I tada to nečije sjećanje neće biti moj grob nego život. Pa i kada se ti, mama, ljutiš na mene - dio si mog sjećanja i tako živiš. A ti tata, premda znam da se ti ne ljutiš jer u tim grobnim stvarima sličan si mi, pa i ti živiš i možda te uskoro pozovem u šetnju do izvora Bilić da odigramo partiju šaha. Kao nekad. I tako ja, luckast, pričam sa svojim mrtvim, a živim roditeljima jutros i perem tu neku krivnju il' sram i prinosim im ovaj zapis umjesto cvijeća.