Što zapravo radim?

Što ja zapravo radim, zbunjen čujem upit jedne osobe koja ima doći na susret sutra. Jer ja ne znam kada-ako dođe ona, ako premosti ovu potrebu za izvjesnim i upusti se u neizvjesnost susreta kako će izgledati tih sat vremena koja mogu biti puno više od pukog čavrljanja, puno više od stručnog čavrljanja, od dijagnostickog ćaskanja. Može to biti ono nešto AHA! Može to biti TO JE TO! Dok pričamo onako plutajući kao da se na splavi spuštamo niz rijeku prema ušću. I gle - odjednom smo na pučini. I da - vratit ćemo se k našim obalama i da - vratiti našim poslovima i obavezama i možda lakše prigrliti to što nam je činiti oplemenjeni pomnošću kako to činimo. Možda otkrijemo da je sloboda i zaštita u prisebnosti. I da ono sebe koje bi željeli poštovati, zavoljeti ili možda još više da ga drugi vole i poštuju zapravo tek imamo otkriti kroz ovakve susrete u kojima vježbamo živjeti. I tako naslućujemo da je to Sebe poput sunca što se nazire. A nije li prirodno štovati Sunce dok sja i grije. Mogu li tada ne voljeti sebe? Mogu li tada ne voljeti sve? I tako, samo pričajući ili samo šuteći, svejedno, probuditi i u zanosu vratiti se svojoj svakodnevici.