Što činiti ako smo ušli u krivi vlak?

Te 1984. sam student prve godine psihologije, vraćam se u Josipdol iz Rijeke kasnim vlakom i presjedam u Oštarijama kao i obično. Ali poput mnogih mojih vršnjaka koji su se iz različitih razloga našli na raskršću u Oštarijama niti ja nisam znao da je HŽ (ili JŽ?) nekoliko dana ranije uveo novi vozni red tako da brzi vlak Zagreb-Split sada staje na manje stanica. Iznenađeni gledamo, u Josipdolu vlak ne staje. S čežnjom gledam u smjeru svoje kuće, mama mi je sigurno pripremila finu večeru koja me čeka prekrivena kuhinjskom krpom sa kariranim uzorkom. Ok, stat će u Plaškom, stanici nakon Josipdola, ali ne! Pokušavam se sjetiti koga poznajem u Splitu, koga bih mogao ujutro kad stignem tamo nazvati, iznenaditi.

Polako - postaje mi svejedno. Putovanje postaje zanimljivo. Opušten sam. Nemam cilj. Ne moram stići. Miran sam. Promatram putnike koji sa mnom stoje u hodniku, gužva je (tih godina vlakovi su bili puni). Nešto se desilo s vremenom. Kao da smo postali bliski vrijeme i ja, kao da putujemo zajedno, ja ne moram nikamo stići, a niti vrijeme ne služi da me ograniči nego se nekako slilo u iskustvo putovanja. Iskustvo jasnoće. Zavolio sam tada takve trenutke kada mogu opušteno bivati u vremenu. 

Danas mi se čini da smo svi zajedno ušli u vlak čiji je vozni red promijenjen. Ne stoji više na istim stanicama, nepredvidiv je. Moglo bi nas to i uznemiriti, gubimo kontrolu naizgled. Ali otkud nam zapravo ideja da imamo kontrolu, da smo ju ikad imali? Tko nas je u to uvjerio? To što možemo podešavati svoje satove i to što se dogovaramo sastati u izvjesno vrijeme na dogovorenom mjestu nije garancija da će se to desiti. Sve se može preusmjeriti. Razigrati, da tako kažem, a kada se to desi - unutar novonastalih okolnosti možemo se vratiti u djetinjstvo i pogledati ovaj svijet oko sebe kao sobu punu igračaka (npr. gitara u kutu koju već dugo nisam svirao, knjige koje me čeznutljivo gledaju s police, pipa u kuhinji koja curi i čeka da ju popravim, prijatelj ili rođaka koju već dugo nisam nazvao jer "nisam imao vremena"...). Ne želim umanjiti ozbiljnost trenutka, ali bih želio mimoići njegovu preozbiljnost i vratiti se u 1984u, u noćni vlak od Zagreba prema Splitu, u otkriće opuštenog putovanja. Ok, stvari nisu onakve kakvim smo ih zamišljali, ali umjesto zamišljanja možda za promjenu možemo iznova početi opažati, začuđeno i s uzbuđenjem, zaigrano, možda uvidjeti, otkriti novi odnos sa vremenom, sprijateljiti se s njim, ne poistovjećivati ga s novcem, postignućima, količinom i vrijednošću kupljene robe, ne hrliti ka bilo čemu već jednostavno biti ovdje gdje jesmo u sobi s igračkama. U sobi sa Sobom.