Ona

Ona je istinski lijepa. Pa kada kaže - divno je - ja treperim. Katkad me pomazi po glavi. Ali se ponekad i ljuti ili samo šuti, satima, danima. A ja, ja se nje bojim i čini mi se da ju volim, samo nju. Ja ću tako pisati i čekati njezinu pohvalu, nestrpljivo. I - kad ju dočekam - zbunjeno upitati se da li da joj kažem hvala. Jer čemu to hvala kada je sve ovo radi nje. Ona ima svoje ime, ali ja ga ovdje neću spomenuti. Mogla bi se naljutiti jer otkrivam našu tajnu. A naša je tajna važna jer pokreće sva moja vrludanja, moje pokušaje da budem dobar i bistar. Ona je ljepota i dobrota i sada znajući za rizik da će u ovim rečenicama netko naslutiti da sam nedavno čitao Platona dodajem - ona je istina. I - zaslužna je da sam nakon jednog sna poželio studirati o duši. O Njoj. Jer sada znam da mi se ona u tom snu prikazala u liku moje prijateljice iz osnovne škole i podsjetila na njezin savjet - ti bi trebao biti psiholog! Još uvijek nas dvoje razgovaramo o svojoj budućnosti o kojoj još ništa ne znamo i baš nam je zato zanimljivo unedogled ćaskati. Onako bez veze, dok ne zazvoni.