Po moju baku je došao anđeo.
Nitko nije znao da će tog dana otići na drugi svijet.
Nije bila jako stara ni slaba.Samo je tog jutra bila umorna i ostala ležati u krevetu još neko vrijeme i možda sat vremena prije odlaska pitala svoju kćer: “Ane, ka je ta lipa žena tu kraj tebe?
Ki je to došal?“
A Ane je bila sama. „Kadi mama?“
„Pa tu kraj šporeta!“veli baka.
„Nima nikoga mama!“ odgovara Ane.“Ćeš pit kaafe i pojist ovega…?“
„Sad čak malo i bi.“
I dobi ona šalicu bijele kave i malo kruha, gledajući cijelo vrijeme u smjeru te prispodobe.
„Pa kako je ne vidiš Ane, kako je lipa i belu opravu ima!“
Ane se uznemirila, znala je da baka mrenu ima, ali šta sad ona to halucinira!
Nije prošlo dvadeset minuta, baka pojela i popila, popričala sa tom prispodobom, čak se je
i smijala i sa smiješkom izdahnula.
Bilo je to davne 1974. Njena kći Ane a moja strina puno mi je puta to pričala, sa suzama u očima. Ona sama otišla je na drugi svijet 32 godine kasnije sa željom da mene vidi.
I pitala moju mamu koja ju je zadnjih 9 mjeseci njegovala tijekom oduzetosti od bolesti, kad ću ja doći da je vidim. A ja ludača, osjećala sam da me treba i samo sam tjeskobno čistila stan i mislila još samo ovo da napravim..., a u stvari odugovlačila odlazak k njoj. I kad je zazvonio telefon ja sam sve znala…
Tata mi je javio da je Ane izdahnula. Možda je tako bolje, manja mi je trauma. Dva dana prije ja sam je njegovala i s njom se na neki način oprostila.
Moja mama je također kao anđeo zaspala. U domu za starije, nakon jutarnje njege, samo je rekla da bi se još malo odmorila.
I tada je rano u 7.05 zazvonio telefon i ja sam opet znala…a čuvši glas žene iz doma – ona je to samo potvrdila.
Znala sam ja to dva dana prije i s njom se oprostila i slikala. I ona je znala i to osjećala. Samo je pitala „Kada ću te opet vidjeti?“ A mene knedla u grlu stegnula i suze niz lice potekle kad smo vraćajući se iz Bosiljeva kraj semafora prošli gdje se k njoj skreće.
Bilo je kasno i ona je već spavala, ali naše duše su bile budne i duboko povezane. Par dana prije zahvalila sam Bogu što sam mamu tako dugo imala i da mislim da sam sad dovoljno stara i da mogu bez nje i mentalno mu je predala.
Od tada sve je vodilo k tomu. Ja sam se opraštala u mislima, emocionalno i fizički. I ja sam znala da to je kraj jednog života i prelazak u drugi svijet gdje duša je sretna i doma.
Mirjana Nova