O nemiru i miru

Nemir! Otkud? A sve se čini u redu. Postoji priča da su neki osjećali mir pred nasrtajima lavova. A danas - odemo na neko lijepo mjesto, odmoriti se i desi se nešto. Na primjer lavina u filmu Turist koji sam jučer gledao. Otac je pobjegao, majka ostala zaštitnički prigrlivši svoje dvoje djece. Srećom - lavina se zaustavila tik ispred terase hotela. Ali ostala je u njima. Pa i u njihovim prijateljima - bradatom snažnom čovjeku srednjih godina koji se tu našao sa svojom dvadesetogodišnjom ljubavnicom. Nije li i tvoja supruga negdje s tvojom djecom, a ti ovdje samnom!? Pita ga ona. On nemiran, ne može spavati. Predivan snježni krajolik, mirne planine i imućni, a nemirni ljudi. A djeca vrište, nikako da se smire.

Ne mogu se oteti dojmu da nas i mir i nemir na neki tajanstveni način nadilaze. Da nisu pod našim nadzorom. Željeli bi njima upravljati slično i kao vremenskim prilikama prizivati ih prinošenjem žrtava - marljivošću, stjecanjem imovine, meditacijom, zdravom ishranom, sportom. Putovanjima,, samovanjem ili druženjima, plesom, pametovanjem, izražavanjem svojih osjećaja na terapijskim radionicama. Praveći se važni ili samozatajno šuteći. Kako god - ponekad u nemoći posežemo za normabelom ili nečim drugim. Čašicom, duhanom, travom… Čak me i vjernici začude kad pričaju o miru, a nemirno.

Mir je svaki korak piše Thich Nhath Hanh. Postoji to jednostavno vježbanje, vježbanje mira dok hodamo. Dok sjedimo. Svjesni svoga disanja. Pa ipak poput dobre pjesme koja ne dođe samim time što njegujemo pisanje tako niti mir ne dođe samo tako - vježbanjem. Postoji nešto što nadilazi naše pokušaje. Pa ipak - dobro je ne odustati od vježbe. Sadašnji trenutak je tajna. Bivstvovanje je tajna. Hodajući valja ostati nadomak tajne. Otvoriti joj vrata. Vrata miru. Doći će on, ali na žalost ne možemo mu napraviti sjenicu da bi s njime obitavali zauvjek. Nemir već čeka iza ugla, a mi ne znamo iza kojeg ugla. Ljudi smo samo.