O jednom afričkom dječaku

 Jedan afrički dječak u Isusovačkoj školi (knjiga Afrička inicijacija) pita se kakva je to povijest u kojoj su najvažniji oni koji predvode ratnička osvajanja. Jedna djevojka na Tibetu (film Sedam godina ma Tibetu) pita njemačkog alpinistu kako to da se on diči svojim medaljama. Ona osjeća susramlje. I ja ga osjećam danas zbog ovog u čemu živimo, iz čega, izgleda, ne možemo pobjeći. Besramno se takmičimo, besramno veličamo one koji su, navodno, najuspješniji. Što je uspjeh? Kako iskočiti iz ovog vlaka? 

Kada se spomenuti afrički dječak vratio u svoje selo nakon bijega iz škole u kojoj su ga tjerali da štreba godine najvećih bitaka najvećih osvajača i ratnika morao je ponovno proći inicijaciju da bi ga pleme ponovno prihvatilo. Jer za njih - on je bio posjednut demonima zapadnog čovjeka. Ja nosim u sebi tog afričkog dječaka. Otkud mi - ne znam. On mi pomaže da se ne trudim biti naj. On mi pomaže da njegujem svoju zbunjenost. Jer jedino njegujući nevinu zbunjenost mogu ponekad gledati jasno. I kao terapeutu pomaže mi afrički dječak, on živi u kućici od zemlje. On je duša. On trči slobodno, ali ne da bi bio najbrži. On pije vodu kad je žedan, jede kad je gladan. Spava kad je umoran. Taj dječak ne živi samo u meni, on živi i u mojim sugovornicima na terapiji. Ponekad se on dugo skriva u njima. Ali kada se pojavi radujemo se. Utoliko, psihoterapija je poput ponovljene inicijacije afričkog dječaka. Vraćanje plemenu. Vraćanje jednostavnosti. Potom njegovanje tog iskustva. Jer nije lako preživjeti u ovom svijetu Nadljudi.