O jednoj pomirbi

Volim li se ja družiti? Ne baš previše, u posljednje vrijeme, čini se. Možda ponekad. Rijetko. Nekako se očekuje i podrazumijeva da si od onih koji se voli proveseliti uz društvo iće i piće. Ali kao se u takvim podrazumijevajućim fešticama gubi nešto od moga bića. A opet ne mogu reći da to nikako ne volim. Ti razgovori o koječemu ipak najčešće umaraju. A pamtim vremena kada je bez najave netko od rodbine, prijatelja "navratio" pa se satima pričalo, pilo, jelo. Kao da je to bio neki drugi ja koji je u tome uživao. I doista čini mi se da to što smatram svojim "ja" nije nešto stalno nije nešto moje. Taj drugi ja ostvarivao se kroz česta i dugotrajna, spontana, druženja. A mogu li se oba ta ja nekako pomiriti i ne zamijerati si međusobno? Reći jedan drugome - pa u redu je jedno i drugo. Nekada si se ti, moje ekstrovertno ja, lijepo osjećalo u raznim društvima, upoznavalo mnoge ljude, divilo se nekoj svojoj duhovitoj ili mudroj dosjetci koja je razveselila društvo. A ti sadašnje, poprilično introvertno ja - odgovara mu prijašnji ekstrovert - sasvim je okej da si nekako tih i da ti više godi boravak u prirodi, čitanje, kontempliranje, ovo tvoje blesavo piskaranje. Sasvim je okej, ja te prihvaćam takvog. Zapravo smo nas dvojica  dječaci što se igraju u pijesku, pomalo grade, ponešto i sruše. Igra u pijesku pokraj mora takva je. Nema tu ljutnje. Jednako smo potrebni ovome pijesku pokraj mora, ovoj prolaznosti. Jednako su potrebni oni tvoji mistični trenutci, tihi zanosi i sanjarenja, ali i moja zajedničarenja sva ta obilježavanja rođendana, praznika, sva ta slavlja i procesije. Ali sam ja umoran od svega, odgovara ovo sadašnje, povučenije ja. Pa odmori se, sjedni tu sa strane dok ja dovršavam ovu pješčanu kulu koja će se ionako srušiti jednom, zar je važno? Gledaj kako Sunce zalazi.