Negdje između Abrahama i Kindla ostao sam

Zavidim Abrahamu, znao je da mu je otići. Imao je svoje žene, inoče, nećaka, sluge, deve, ovce... I najvažnije - svi su mogli hodati tisuće kilometara. Obećana ih je zemlja čekala. A ja, ako čujem glas, kamo ću s ovolikim knjigama, nemaju noge, lijepo sam ih složio i ne da mi se ponovno. Neke sam pročitao, neke nisam. Neke su mi poput sestara, neke poput prijateljica. S nekima sam tek poznanik. Kako ću kroz pustinju, kako? Jer knjige nemaju noge. Neke.su prašnjave pa bi se i uklopile s pustinjskim pijeskom, možda i odlučile ostati tamo. Molio bih izdavače da od sada, ako još to nisu, tiskaju knjige s nogama, dok još imaju posla, jer ako čujem glas da mi je otići neću ih moći ostaviti, a i ne da mi se više tražiti ih po kutijama. I znam da će neki reći da je rješenje kindl u koji mogu stati cijele biblioteke. Ali moje su knjige naučile na dodir mojih prstiju, na drijemanje pa i hrkanje, na podvlačenje, neke su se pomiješale sa kavom, neke sa majonezom, neke strpljivo čekaju da ih se sjetim, da ih barem zaflekam paradajz juhom, ali to neće dočekati. Ako ja budem pozvan moje stado knjiga neće mi dati da odem. Zapeo sam u međuvremenu između Kindla i Abrahama.