Marija i njezin A.

Zadnji mjeseci su postali mjeseci najveće nemoći koju sam doživjela usprkos odrastanju s bolovima. Kao dijete nisam znala kako to nazvati, samo sam brojala minute do povratka kući. Dijagnoze sam čekala godinama. I sad, s dijagnozama, opet stojim pred sustavom koji ne zna što sa mnom. Dobivam lijekove toliko jake da mi se tijelo trese, a bol i dalje traje. Mjesecima, bez trenutka pauze.

Nije prvi put da tražim pomoć i izlazim s osjećajem da me nitko nije stvarno čuo. Prošla sam velik broj specijalista, bolničkih hodnika, pretraga i pretpostavki. Samo u zadnjih mjesec dana mi je igla prošla kroz ruku sedamnaest puta. 

Uz mene on. Moj A. Nježno i tiho, ali uporno, svaki dan. Kad mi se više ne priča, kad ne mogu disati od bolova, kad samo šutim i plačem. On ostaje. I drži sve ono što ja više ne mogu.

Samo želim da me čuju. Da netko pogleda dalje od protokola. Da shvati koliko je teško kad ti bol poput porođajnih kontrakcija postane svakodnevnica. Uspjela sam naći jednog, ali mi ne može puno pomoći.

Iako ne vidiš moju bol, ona je stvarna.

I iako ne znaš moju priču, nije nevažna.

Zato je pričam; možda netko razumije, a možda netko prvi put zastane i čuje.

I nisam nestala, iako sam ponekad željela.

Još uvijek sam tu. Nekad ni sama ne znam kako. I dišem. I pišem. I vjerujem.

Da postoji bolje. I da ću doći tamo. Korak po korak.