Kad sam kao dječak

Kad sam kao dječak pisao pjesme pazio sam da se stihovi rimuju. U šestom mi je razredu jedna izašla u školskim novinama. Jedne veljače - pjesma o mačku. A u ožujku je pao duboki snijeg. Mačak je nestao, a ja prestao pisati neko vrijeme. Pišući sonete pri kraju studija istraživao sam zakutke svoje duše, bio sam u staroj bakinoj kućici tog ljeta. Bilo je to pred rat. Sjećam se pjesme o stablu koje se osušilo, a potom je tako suho pustilo nove izdanke i obnovilo se, a krošnja mu je bila bujnija nego prije. Nisam tada znao da sam pjesmom prepričao san babilonskog kralja Nabukodonozora. I tako sam saznao da pjesma može povezati dušu jednoga kralja i apsolventa koji ne zna što bi sa sobom, da je pjesma vremeplov. I ta je bila s rimom, obgrljenom. Pišući o jednom oblaku počeo sam pisati slobodnim stihom, kako su već i oblaci slobodni. Tu i tamo bih se i počeo osjećati slobodan poput oblaka.Sada više nisam siguran kako pisati. Napišem i objavim ovako ponešto. Ne znam što bi o tome rekao kralj Nabukodonozor, kako bi reagirao moj nestali mačak. Pojma nemam.