Još malo o duši

Jučer u tekstu "Ona" spomenuh tu riječ - duša. I napisao sam ju malim slovom, a danas ispravljam grešku i pišem Duša. Sve sam hrabriji, primjećujem, u svojem otporu prema sustavno usađivanoj statistici. Nije to lako. Jer kada se dođe na studij psihologije prije svega je teško "upasti", a kada upadneš onda si lijepo izbij iz glave riječ duša. A kamoli Duša! Jer u glavi je mozak sa svojim centrima, područjima, vijugama itd. živci, sinapse i to… Duše nema. Duši ćeš se možda vratiti jednom kada-ako diplomiraš. A i to nije lako. Meni se trebala desiti sklonost poeziji, duhovnosti (gle čuda!), pa Jungovoj psihologiji koja se, dakako, nije niti spominjala na faksu. Frojda se kritiziralo, a Junga niti spominjalo. Zanimljiva je ta potraga za sobom. Povratak. Studij je možda bio koristan okvir, danas mi se tako čini, jer to je upravo ono što znanstvena psihologija jest - solidan okvir. Rama bez slike. A onda slijedi učenje slikanja, različitih terapijskih pristupa odnosno tehnika. I ipak bih rekao - povratak duši ili - ako se posreći - Duši. Izvoru. Sada riskiram da me se proglasi i heretikom - možda i povratak Bogu. Pišem ovo potaknut jučerašnjim razgovorom s jednim poznanikom čijoj je kćeri pri ovogodišnjem upisu prva u lepezi mogućih studija - psihologija. Teško je upisati ju s prosjekom 4.7, a tek poslije što ju čeka, uh! Godine statističkog tesanja, uramljivanja nepostojeće slike (jer duše nema!) Nije to lagan put pa ipak - danas se ne vidim drugdje. Od Duše se pobjeći ne može pa i kad se čini da je nema.