Jednom kad se osmjelimo...

Jednom kad se osmjelimo tj kad nam postane navika ulaziti u vlastitu tajnu unatoč kaosu što ju okružuje polako postajemo osjetljivi i za tajnu drugih. I možemo ih pratiti kroz njihov vlastiti kaos do njihove vlastite tajne postojanja-postajanja osobom (ovo se modernim riječnikom zove psihoterapija, ali ima tu i drugih naziva kao prijateljstvo npr, ako je pravo; ili duhovnost ako je rasterećena dogmatske tvrdoglavosti; ili bratstvo i jedinstvo ako nije samo parola; ili humanizam ako je svjestan da nam i stabla govore kad ih malo pažljivije osluhnemo...). Na tom putu srećemo se i uviđamo da je tako malo vlastitosti, da nam je toliko toga zajedničkog, da su naše tajne premda "ulivene u razlicite čaše izišle iz istog izvora". Pa kucnimo se :) Što češće! Ovo iskustvo jednostavno je opisati...ali živjeti!? Volio bih ga živjeti, neprekidno! Tko me sprječava...svijet? Ne ne...sam sebe sprječavam, a to mi je tajna ponajveća - zašto si to činim? Zašto si to činimo? Naučeni smo bojati se.