Golaći pokraj mora

Postoji to nešto nježno što skrivamo uvučeni poput puževa u kućicama. Mnogi i zaboravimo tu nježnu sadržajnost i grubošću se busamo o ovaj svijet koji smo sami osmislili uz pomoć nekog đavola valjda. Jer grub je ovaj svijet i mi stoga. A jučer gledam ljude na plaži sunčaju se poput puževa golaća. Smješkaju se. Ostaviše svoje kućice u svojim apartmanima. Posvuda golaći - šetaju, jedu sladolede, naručuju večere u finim restoranima. Žene pužice u ljetnim haljinama prozračnim. Muški ih puževi gledaju. Kako samo sunce pomogne da osjetimo nježnost. Dugo tako ležim ispod tamarisa i gledam nas gole i nježne. Bože zašto nismo uvijek takvi? Zašto? Ovih dana pitam se otkuda ta navika da se sa svih strana slijemo s automobilskim rijekama, odbacimo svoje kućice i raznježimo se topli pokraj mora. I sine mi - mi se to prisjećamo svoje istinske gole prirode, a kasnije opet navučemo svoju grubost svagdašnju i ratujemo i pratimo naše crne kronike. Da mi je tako ostati nježan na suncu, pokraj mora, zauvijek.