Čekajući nešto

Mogu se igrati nepokretan. Naučio sam to kao dječačić na kauču čekajući baku da dođe s posla. Moji prvi crtani filmovi nastajali su u mojoj mašti dok sam gledao linije na stropu. Ispucali strop bio je moje kino. Televizije nije bilo. Čekao sam baku. Ili da netko od susjeda dođe s kravama na potok koji je tekao tik uz moju kuću. Susjed bi fućkao dolazeći. Ustao bih, otvorio prozor, naslonio se, pričekao. Pa bi pričali. Pa bi se zapričali. Točnije, ja bih njega zapričao. Zapričavao. Krave bi gledale, zbunjene, potom krenule pasti travu pokraj potoka. A ja petogodišnjak i moj susjed pričali bi o svemu i svačemu. Intermeco između dvije animirane projekcije na ispucalom stropu. Moji dani su tako počinjali tada. A ovaj gore strop je pravilno obojan tako da na njemu ne mogu gledati crtane filmove, u gradu sam pa sa prozora umjesto potoka i krava mogu gledati cestu. Ali ju ne gledam. A i tamo gdje ih je bilo nema više krava. I susjeda dugo već nema. Mobitel je tu umjesto prozora i umjesto skrolanja - tipkam. Palčevi mi rastu, dosežu daleka sjećanja, za tebe koji čitaš, za mene koji te zapričavam. Čekajući… nešto.